|
|
Bas svasta - Pocetak
Dnevnik doseljenika u Kanadu
12. avgust - Uselili smo se u nasu novu kucu u Kanadi. Tako sam uzbudjen. Ovdje je tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva cekam da ih vidim prekrivene snijegom.
14. oktobar - Kanada. To je najljepsa zemlja na svijetu. Lisce je poprimilo sve one divne nijanse zute i narandzaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepse zivotinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.
11. novembar - Dan Sjecanja (kanadski drzavni praznik). Lov na jelene ce poceti uskoro. Ne mogu da zamislim da neko moze ubiti tako divnu zivotinju. Nadam se da ce uskoro snijeg. Tako je divno.
2. decembar - Nocas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivacem. Izgleda kao najljepsa razglednica. Izasli smo napolje, ocistili stepeniste i prilazni put a onda se grudvali (ja pobijedio). Kad je prosla grtalica, morali smo ponovo da ocistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.
12. decembar - Nocas opet snijeg. Opet prosla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno.
19. decembar - Nocas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno, samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.
22. decembar - Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noc. Dobio sam zuljeve od lopatanja i ledja me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza coska i samo ceka da ocistim ispred kapije. Supak.
25. decembar - Jos malo usranog snijega. Ako mi ikad padne saka ovaj peder sto vozi grtalicu, ubicu ga. Mater im jebem sto ne posipaju vise soli po cesti, pa da se prije otopi.
27. decembar - Nocas opet snijeg. Ne izlazim vec tri dana, sem sto cistim snijeg kad god prodje grtalica. Ne mogu nigdje ici, auto se zaglavilo u brdu snijega ispred kapije, a i hladno je. Kazu da ce nocas pasti novih 30 cm tih govana.
28. decembar - Prognoza je bila losa. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi, nece se otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj supak dosao kod mene da trazi lopatu. Rekao sam mu da sam vec slomio sest lopata cisteci ta govna sa vrata sto ih je on nabacio i zamalo da sam mu je slomio o glavu.
4. januar - Najzad izasao iz kuce. Otisao do prodavnice da kupim nesto hrane i, kad sam se vracao, udario kolima jelena. Steta na kolima 3000 dolara. Te jebene nemani treba da budu ubijene. Svugdje ih ima. Sto ih lovci ne pobise jesenas...
3. maj - Odvezao kola kod mehanicara. Nevjerovatno koliko su zardjala od jebene soli sto je posipaju svuda.
10. maj - Selim na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan moze zivjeti u toj jebenoj Kanadi.
Dnevnik doseljenika - Florida
12. maj
Stigli smo na Floridu.
Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika, ima sav komfor, naravno i
pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam zaboravio Kanadu. Volim
Floridu.
20. maj
Ovdje su ljudi neverovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je
Florida interesantna a ima puno interesantnih zivotinja. Bas je fino
toplo. Ove nedelje sam se zagrijao od one Kanade. Puno volim Floridu.
12. jun
Vec smo mesec dana tu, vrijeme je jos uvijek toplo i jako vlazno. Dobro da
u kuci imamo klimu. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u blizini
sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje, koje poticu
iz doba dinosaurusa. To ne mogu nikako razumijeti.Vidjeli smo puno toga na
Floridi, nevjerovatno je interesantna. Najvise te volim, Florida.
30 jun
Odkad smo dosli vrijeme se skoro nije menjalo. Uvjek toplo a sad i pomalo
suvise vlazno. Ali klima uredaj u kuci i u kolima radi odlicno. Nocu nam
jedino smetaju komarci, kojih ima u ovo doba puno. Upoznao sam jos neke
susjede stvarno su ljudi na Floridi dobri.
18 jul
Nevjerovatna vrucina i skoro 100% vlaga, za vikend idemo na obalu. Nadam
se lijepom provodu.
20 jul
Kakva noc. Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me
zivog pojedu ti komarci. Kad smo se htjeli vratiti kuci neko nam je ukrao
kola. I tako ima da se vozimo 100 milja taksijem. Crnac taksista uvjek se
samo smjeska, imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na
Floridi.
21. jul
Posle povratka kuci, opet taksi i na posao, pa ja kao da radim samo za ove
taksiste. U firmi sef mi je rekao, da se ne smijem dovoljno, ali kako da
glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca a kamoli da
spominjem ukradena kola. Nevjerovatna vrucina.
30.jul
Toplotni val je na maximumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi
komarci, jedino me spasi ujutro jedno kupanje da prezivim. Kad sam hteo da
se bacim u pool vidim u njemu aligatora od 3 metra!! Jos mi je samo ta
pizdarija trebala, brzo pozovem policiju da pitam sta treba da radim. Oni
kazu da ga pustim na miru i da ce sam otici odakle je dosao. Poludecu.
31.jul
Vec ujutro neverovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen. Sef, onaj
supak, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za klijente. Jebo
njega i klijente.
1. avg
Kakva vrucina. Vec drugi dan bez klime sto znaci i bez spavanja. Sve ce da
izgori. Komaraca ima sve vise. Onaj mrgan od 3 metra kao da je u mom poolu
kampovao. Kazem cjelu pricu susjedu, on se samo smije, kao uvjek, picka li
mu lepamila materina.
2. avg.
Jedva docekah, da mi dodju popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger umesto
klime sredi mi cerku. Policija kaze samo da treba biti pazljiv, a da crnca
verovatno nece moci uhvatiti jer su i onako svi isti. Vrucina kao da smo u
paklu. Jebem ti Floridu.
12. avg.
Ne mogu da smislim tu vrucinu. Tu smo jos uvjek kao u paklu a odkad smo
dosli vrjeme je isto. Sef me izbacio iz firme sa osmijehom na licu i rekao
da su se klijenti pobunili jer se nisam dovoljno smijao. E tako sam ostao
bez posla i na putu svratim u kafanu gde se napijem. Svi se meni i mojoj
prici samo smiju, a osobito onaj policajac koji me uhapsi pijanog i trazi
da mu platim 3000 USD. Majku im, mrzim Floridu, prokleta bila.
13. avg
Boze kakva vrucina. Vracam se kuci iz cuze bez kola, posla i bez para.
Mrzim taksiste. Svi bjeze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu da dolazi
Mitch. Legnem u kucu u kojoj jos uvijek ne radi klima da malo razmislim o
svemu. Odjednom nevjerovatan vjetar zapara zrak i kuca nema vise krova,
jos minutdva i nema vise kuce. Vjetar se smirio. Nemam vise nista, samo je
onaj aligator ostao u poolu. Sto ga nisu pojeli u onom restoranu....
Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam srecu da sam
prezivio hurikan Mitch. Opet je vrucina ko prije, a ja bez svega. Mrzim
Floridu, selim se odavde.
Gdje ovaj put necu vam reći...
Povratak u Bosnu
1. septembar:
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada,
uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti
gdje cemo i kako cemo...
8. septembar:
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u
skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako
da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno
razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo 'c',
zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od
ruke. Sta li ce od nas biti.
24. oktobar:
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima
ope' jedan u Općtini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i
kompjuter. Poslali pare za stan.
25. novembar:
Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para.
Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno
za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i
pokusavama shvatiti trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa
razumijevanjem unutarnjih,granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi
da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno
ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da
ne serem.
24. decembar:
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan
Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise
gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija,
svijeca, mlijeka u prahu, kave i dvije-tri cokolade, da obradujemo
nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga
bilo, i onog ko ga otkri, i ove sto na njemu zive.
25. decembar:
Prvi dan Bozica.
Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.Samo da mi je docepati se
aviona. Nalecem na Djeda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar.
Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakirane vrece mlijeka
u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec
prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me
upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i
vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".
27. decembar:
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Europe. Zadrzavaju nas u policiji, kazu
istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim
se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks,
kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze
treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji
upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s
nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne
rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.
31. decembar:
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za
Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve
uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da
ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slijecemo u Bec. Ah, Wienna,
Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban
izlaz.
1. januar:
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam
novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam
uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men.
Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana
puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo
jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su
samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog
iskustva.
6. januar:
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v megli toj. Opet bajbok.
Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz
policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u
policiji I otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko
iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim
da nesto debelo nije u redu. Nisu me pitali ni za putovnicu,
domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju.
Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.
7. januar:
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi
jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje
dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare.
Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos
radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag.
U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi.
Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo
se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja
pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u
krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava.
8. januar:
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al',
opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki
ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada.
Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce
zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri
policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja
sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.
11. januar:
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na
Makljenu.
Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja.
Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan,
ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki
me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke
nevaljalce usput.
12. januar:
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje
cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni
Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke
momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista.
Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi
mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se zahvaljuju na
stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem,
odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju,
jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola
me zapahne, istrcavam na cisti zrak.
13. januar:
Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14. januar:
Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim
opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za
iseljenje "stanara".
15. februar:
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u
"nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili
rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod
onog.
20. februar:
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici.
Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa jos, i svi se
grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan i
nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu ako nesto ne
ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput
ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam
se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje
nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je
svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.
28. februar:
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime
sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor
i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta
nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih
pipa u kuhinji.
Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa
mnom.
Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.
1. mart:
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog
autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne
fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je
dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo
dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do
septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su
zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje.Imaju
problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca,
televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa
dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za
neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo me nerviram, gdje god
dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam
citav zivot zivio ovdje.
2. mart:
Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako
nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas
odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u pi**u materinu.
|
| |
