Još te se ponekad sjetim,
pa mi se srce od tebe napije.
Do ulice tvoje odletim,
i čujem škripanje kapije.
Tiho, na prstima uđem samo,
sa dovratka uzmem ključ.
Da l' ga još uvijek ostavljaš tamo?
Što ako dođem i poželim uć'?
Soba ti je ista kao i prije,
prozor je otvoren onako na pola.
I kao da vrijeme ni prošlo nije,
naša se slika smiješi sa stola.
Odlutam ponekad i do tvog ormara,
sve one košulje još napamet znam.
Tu je na dnu i moja majica stara,
ako svratim, pa prespavam.
I pjesma ista sa radija svira,
dok te u mislima ljubim za lijepe sne.
I pišem ti nešto na komadić papira,
da za dobro jutro dočeka te.
I do klupe one ponekad svratim,
još ju nekako zovem svojom...
I umjesto da put do kuće skratim,
ipak okolo prođem, ulicom tvojom.
Osjetim nekad kao da si blizu,
kao da glas tvoj mi odzvanja.
I prolaze dani, tako, u nizu,
a ja nastavljam niz mojih sjećanja. |
Imaš dar, kakav rijetki imaju.
