Osjećala je neko čudno zadovoljstvo u saznanju da nikad više neće poljubiti njegove usne. Niti da će se ikada više skupiti u njegovom krilu, godinama klesanom za njeno sitno tijelo. Razmišljala je o tome kako bi ga odbila, kako bi mu vratila. Ipak, na kraju, pružila mu je samo osmijeh. Nije ga odbila ničim drugim, samo osmijehom. Odbiti ga onako, osvetnički, značilo bi pljuvanje po njenim godinama s njim. Pljuvanje po danima koji su se desili, po noćima koje su bile stvarne, po rukama koje su zimi grijale a ljeti hladile. Po usnama koje se sve naučile. Po onome u što se klela. Zbog toga se samo nasmijala, otvorila srce, pustila ga i okrenula se. Hodala je sama, prvi put. Sreća se ugostila u njeno slobodno srce. Znala je da će i on biti sretniji bez nje.
P.S. ovaj tekst nije moj ali mi je predivan i morala sam ga staviti tu!! |
)